U samom centru Beograda, na Studentskom trgu, ispred ulaza u Etnografski muzej, nalaze se dva zanimljiva nadgrobna spomenika. Nijedan nije sa nekadašnjeg turskog groblja koje se na tom mestu nalazilo (Несторовић 1962-1963, 82), već su oba doneta iz zapadne Srbije. U stručnoj literaturi nije objašnjeno kako, zašto i kada su ovi tzv. stećci dospeli u Beograd.
Pre nego što im se posvetimo, neophodno je osvrnuti se sasvim kratko na značenje pojma „stećak“ (mn. stećci), kojim su ova dva spomenika označena. Ovaj pojam, koji u nauci nije precizno definisan, odomaćio se u javnosti, ali i u stručnoj literaturi, a odnosi se na monolitne srednjovekovne nadgrobne spomenike osobene za tlo srednjovekovne bosanske države i njoj susedne oblasti (južnu Hrvatsku, Dalmaciju, Hercegovinu i delove Crne Gore i Srbije) (Bešlagić 1982, 31-33; Зечевић 2005, 21-23). Po svoj prilici ustalio se u poslednjim decenijama 19. stoleća nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, kada se zarad političkih interesa propagira posebnost BiH i njena nezavisnost od susednih oblasti, predstavljanjem bosanske crkve kao bogumilske, stećaka kao bogumilskih spomenika, a bogumila kao predaka islamsko-muslimanskog stanovništva (Wenzel и Којић 1980, 209-210; Зечевић 2005, 13). U narodu se groblja sa tzv. stećcima nazivaju „grčkim“, „mađarskim“, „rimskim“, „bogumilskim“, „turskim“, „džinovskim“, „svatovskim“, „latinskim“, „kaurskim“ ili „čifutskim/židovskim“ grobljem, spomenici se nazivaju „mramorje, mramorovi ili mramornjača“, dok natpisi na samim nadgrobnicima svedoče da su u srednjem veku nazivani „biljeg“, „kam“ ili „kamen“ (Bešlagić 1982, 32; Зечевић 2005, 22).
Prvi „biljeg“ potiče iz Krupnja, sa nekropole Burđića rast, koja je otkrivena 1936. godine. U pitanju je slemenjak na postolju, oštećenog lučno povijenog grebena. Čeone i bočne strane spomenika su ukrašene. Čeone strane su oivičene uvijenim užetom, odnosno nepravilnom cik-cak linijom. U tako oivičenom polju nalazi se ukras u obliku grčkog slova „psi“ (Ψ). Krajevi krakova spiralno su uvijeni, a sa bočnih krakova visi po jedan grozd. Jedna bočna strana ukrašena je spiralama u dva vodoravna reda, a druga uspravnim nizovima spirala i rozeta. Postolje spomenika je dugačko 180 cm, široko 98 cm i visoko 42 cm, dok je spomenik dug 147 cm, širok 74 cm i visok 75 cm (Зечевић 2005, 133-134). Nalazi se na trotoaru ispred Etnografskog muzeja u Beogradu, levo od ulaza, postavljen na drvene letvice, nezaštićen od atmosferskih prilika.
Drugi spomenik je otkriven na nekropoli Mramorje u ataru sela Lipenović, nadomak Krupnja. Takođe je reč o ukrašenom slemenjaku na postolju. Jedna čeona strana ukrašena je predstavom fantastične životinje sa naglašenim kandžama i povijenim repom koji se završava u vidu krina. Na naspramnoj strani oivičenoj uvijenim užetom nalazi se ukras u obliku grčkog slova „psi“ (Ψ) na postolju, čiji se bočni krakovi završavaju spiralama, a srednji rozetom. Na jednoj bočnoj strani predstavljeno je upleteno uže, a na drugoj spiralno uvijena loza sa koje vise dva grozda. Na jednoj od krovnih površina prikazani su luk i strela, a na drugoj sablja (Зечевић 2005, 139). Nalazi se u okviru povučenog ulaza u muzej, iza monumentalnih stubova, pod nadstrešnicom, postavljen na drvene letvice.
Oba spomenika su opisana kao „slemenjak na postolju“. O čemu se radi? Slemenjak je oblik ležećeg nadgrobnog spomenika u obliku petostrane prizme. Petougaone osnove prizme čine čeone strane spomenika. Spomenik leži na jednoj od pravougaonih strana i ima dve pravougaone bočne strane. Vrh spomenika oblikovan je u vidu dvoslivnog krova sačinjenog od dve preostale pravougaone strane prizme. Može biti bez ili sa postoljem. U odnosu na druge onovremene spomenike, slemenjaci su bili klesani od kvalitetnijeg kamena, najčešće su bili ukrašeni i imali uklesan natpis. Uglavnom su zauzimali središnje mesto u prostoru ili grupi spomenika.
Na prostoru zapadne Srbije, slemenjaci su postavljani nad grobove u periodu između 14. i 16. stoleća. Izgled i veličina spomenika upućuju na zaključak da je njihova izrada bila tehnički i ekonomski zahtevnija u odnosu na druge kamene nadgrobnike tog doba, te da je tek mali postotak imućnih mogao sebi da priušti takav spomenik (Зечевић 2005, 38-44). Na viši društveni status pokojnika iz Lipenovića ukazuju predstave oružja i fantastične, možda heraldičke, životinje.
Stećci iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske upisani su 2016. godine na Uneskovu listu svetske baštine.
Bibliografija:
Bešlagić, Š. 1982. Stećci – kultura i umjetnost. Sarajevo: Veselin Masleša.
Несторовић, Б. 1962-1963. Капетан Мишино здање. Годишњак града Београда IX-X: 81-98.
Wenzel, M. и Којић, Љ. 1980. Осврт на три књиге о стећцима. Старинар XXXI: 203-212.
Зечевић, Е. 2005. Мраморје: стећци у западној Србији. Београд: Српско археолошко друштво.